Čardaš u nogama, žerbo na usnama... 

 

Kako ćete na najbolji mogući način upoznati neku, vama nepoznatu, zemlju? Tako što ćete naučiti ples koji pokreće njihovo srce i probati kolač koji miluje njihova nepca. 

A kada spojimo ove dve stvari, onda u ritmu čardaša začinimo žerbo i dobijemo ugođaj koji nikada nećemo zaboraviti. Zapravo, ovakav ugođaj će vam često biti pratilac u snovima i to od onog trenutka kada ga probate. I uvek ćete želeti da mu se vratite na javi.

Vodimo vas sada neko stoleće unazad. Da su putevi Gospodnji čudni, govori nam i ova priča.

Pariz, Grad svetlosti, grad kraljeva, ljubavi, mode, umetnosti......i susreta. Upravo su se u Parizu 1859. godine srela dvojica poslastičara – budimpeštanski Henrik Kugler i sentetjenski Emil Žerbo.

Henrik Kugler je bio poslastičar koji je želeo da Grad svetlosti i sav njegov šarm prenese u Budimpeštu i tako dočara ljudima delić tog nekog drugog sveta i sjaja koji ga je pratio. Njegovo školovanje za poslastičara je uključilo čak jedanaest gradova Evrope kako bi prikupio kulinarske tajne i izbrusio svoje veštine do dijamntskih razmera. Pariz ga je potpuno opčinio i sam je sebi postavio zadatak da duh ovog grada ponese sa sobom u Budimpeštu.

Ambijent njegove poslastičarnice je dobio parisko odelo - stilu Luja XIV dodata je tavanica sa dekoracijom rokoko perioda, a lusteri su urađeni na osnovu onih koje je za svoj salon naručila Marija Terezija.

Međutim Henrik iz Pariza nije doneo samo pariski duh, već je Emilu Žerbou predložio da se preseli iz Švajcarske u kojoj je živeo u Budimpeštu i da zajedno naprave slatku prestonicu, do tada neviđenu u Evropi. Mladi Žerbo je prihvatio ideju kolege Krugera i tako ga je put slatkiša doveo u grad na lepom plavom Dunavu.

Talenat i uvažavanje kolege Kuglera dovelo je do toga da raskošna poslastičarnica u samom centru Budimpešte dobije novo ime – Žerbo. Novi vlasnik se potrudio da pored aristokratske tradicije koju je stekla ova poslastičarnica uvede i mnoge novine : iz ove poslastičarnice ste mogli dobiti kolače upakovane u ukrasnu kutiju sa logotipom Žerbo (zamislite samo taj potez u 19. stoleću), kao i poslastice koje niko drugi nije umeo da napravi.

Kada spojite ljubav prema zanatu kojim se bavite, a pri tome ste dovoljno maštoviti i volite da stvarate nešto što niko drugi nije, onda ćete neminovno ostati zauvek upamćeni ne samo kao poslastičar koji je stvorio jedinstveni slatkiš, već i neko čije će prezime zauvek da bude najbolja reklama za jednu zemlju. Upravo tako su se rodile čuvene žerbo kocke, koje su postale zaštitni znak ove poslastičarke kuće.

Da je ovo zdanje bilo izuzetno uspešno govori i podatak da su česti gosti koji su uživali u poslasticama koje osvajaju svaki delić vašeg bića bili grofovi, glumci, sportisti i političari.

Emil Žerbo umro je 1919, međutim to nije bio kraj Žerbo kraljevstva. Nastavila ga je njegova žena, zatim deca i to do 1947. godine, kad je čuvena poslastičarnica postala vlasništvo države. Tri godine kasnije dobija i novo ime - Verešmarti (po pesniku Mihalju Verešmartiju). Čuvena poslastičarnica je taj naziv zvanično nosila sve do 1984. godine, kad je ime Žerbo ponovo zablistalo. Nemac Ervin Miler je 1995. godine kupio celu Žerbo kuću, dve godine je detaljno renovirao i zablistala je starim sjajem. Ukus Žerbo poslastica nikad se nije menjao!

Zato kada vas put nanese u Budimpeštu, pravo je vreme da se osetite kao kralj! A najbolje mesto za vaš kraljevski tron i tretman je Žerbo!

Long live the King!

Žerbo kocke

Sastojci: 250 grama putera, tri žumanceta, 200 grama šećera, 25 grama svežeg kvasca, dva decilitra mleka, 600 grama brašna, 300 grama samlevenih oraha, 300 grama šećera, pekmez od kajsija, malčice soli. Za glazuru: 100 grama crne čokolade, kockica putera i malo vode.

Staviti kvasac da narasta u šolji mlakog mleka sa kašičicom šećera, malčice soli i malo brašna. Dobro umutiti puter, žumanca i šećer, dodati kvasac i zamesiti testo dodajući brašno. Podeliti testo na tri dela, razvući tri kore, pa filovati mešavinom od oraha i šećera koju bi trebalo posipati ravnomerno preko svake kore koja je prethodno namazana domaćim pekmezom od kajsija (obavezno domaći). Tako složen, pripremljen kolač ostaviti da narasta oko 30 minuta, pa peći na 200 stepeni, smanjiti ubrzo na 180 stepeni, oko 35–40 minuta. Ohlađen kolač preliti čokoladnom glazurom, kad se malo stegne, seći na kocke.

Piše: Ivona Aladrović

Povezani članci