Svaki desert jedna priča

Na trenutak vas vodimo u Istru na imanje Meneghetti, da upoznate trenutno najinovativniju poslastičarsku šeficu u Hrvatskoj. U čarobnom ambijentu Meneghetti Wine Hotel & Winery,  okružena vinogradima i maslinicima, Dragana Kovačević stvara nevjerovatne deserte inspirisane ovim krajem. Spoj neobičnih ukusa i sastojaka, predstavljenih kroz interaktivne priče upotpunjuju užitak svakog gosta smještenog u ovoj oazi mira i tišine.

        Kako ste se našli u svijetu poslastica?

 

Do svoje tridesete godine radila sam poslove koji me nisu ispunjavali, radila sam da bih živjela.

Kako to život samo zna iscenirati, jednoga dana našla sam se stjecajem okolnosti u kuhinji jednoga Opatijskog restorana u potrazi za poslom. Tu sam se prvi put susrela s ovim magičnim svijetom, koji me zarobio i ne pušta ni danas.

Iako sam na poziciji pomoćnog kuhara radila najneglamuroznije poslove koje u kuhinji možete obavljati, s ljubomorom, tihom patnjom i čežnjom sam gledala kuhare, divila se njihovoj spretnosti i pokušavala savladati prepreke koje su mi se tada, kao početniku, činile nesavladive.

Nije bilo lako. Nisam ni bila svjesna u što se upuštam, koliko je luda ideja da se kao apsolutni amater hvatam u koštac sa za mene totalno nepoznatim svijetom gastronomije.

Znala sam samo da se osjećam dobro kada zakoračim u kuhinju, u taj novi, nepoznati svijet u kojem svaki dan otkriješ nešto novo, osjećala sam da je iza tih vrata moje odredište prema kojem sam putovala čitav život, a da nisam ni znala da putujem na tu adresu. Tek kad sam stigla, postala sam svjesna da je to mjesto na kojem želim biti.

Slijede godine rada po zagrebačkim restoranima, školovanje za kuhara, skupljanje iskustva. Želja za učenjem i istraživanjem neistraženih područja gastronomije bila je sve veća.

Sve čega bih se dotaknula bilo je novo, uzbudljivo.

Gdje ste nadograđivali svoje znanje?

 

U jednom trenutku otvara se pozicija Pastry chefa u zagrebačkom restoranu Dobra vina i tu kreće bajka...

Tamo sam došla sa željom da se okušam u desertima, dali su mi priliku i tu sam provela četiri divne godine. Imala sam divne kolege, direktora koji je imao sluha za moju želju za učenjem i firmu koja je stojala iza svakog mog koraka.

Slali su me na edukacije, na masterclasove najpoznatijih svjetskih slastičara, imali strpljenja kada je trebalo, razumijevanja, omogućili su mi da završim 1. i 2. stupanj za somelliera i - što je meni bilo najvažnije - davali mi slobodne ruke da se igram s desertima.

To je bilo mjesto gdje sam najviše naučila iz svojih pokušaja i pogrešaka, mjesto kojeg se stvarno rado sjećam jer to je bio jedan bezbrižan period u mom životu.

Usporedno s poslom, završavala sam vanredno srednju školu za slastičara, bila sam gladna znanja i mahnito sam pokušavala nadoknaditi propušteno vrijeme. Snalazila sam se kako sam znala i umijela, istraživala internet, čitala knjige poznatih svjetskih slastičara, pokušavala replicirati njihove recepture, griješila, učila iz grešaka, ali se nisam dala smesti.

 

Gdje trenutno radite i koliko vas je to mjesto inspirisalo i dalo slobode da iskažete svoju kreativnost?

 

Nakon četiri godine Dobra vina su se zatvorila i ja sam dobila ponudu da se iz Zagreba preselim u Istru i dođem raditi u hotelu Meneghetti.

Moj prvi susret sa ovim čarobnim mjestom bio je sudbinski predodređen i od prvog koraka na ovo imanje osjetila sam neopisivu povezanost i pripadnost ovom mjestu.

Bilo je neupitno da li ću prihvatiti ponudu kada je sve u meni vrištalo da tu želim raditi.

Svaki dan se iznova zaljubljujem u ovo mjesto, puna i otvorena srca idem na posao i istinski uživam u svakoj sekundi provedenoj u svom malom carstvu.

Kada toliko jako volite posao koji radite koliko ga ja volim, onda vam i sve poteškoće koje s njim dolaze ne padaju teško.

Kako provodite svoje slobodno vrijeme i koliko porodica ima razumijevanja za vašu ljubav prema poslu?

 

S obzirom da ja stvarno živim ovaj posao, da unosim u njega svo svoje biće, to nosi sa sobom mnoga odricanja. Odvojen život od obitelji, obiteljska druženja na kojima vrlo često nisam prisutna...To je jednostavno ceh koji plaća svatko tko se u potpunosti preda onome što radi. Ne osjećam se zakinutom zbog toga jer je zadovoljstvo koje dobijam radeći što volim, na mjestu koje volim, s ljudima koje volim, jednostavno moja najveća zadovoljština. Imam sreće što obitelj ima razumijevanja za to, podržavaju me i nekako se nose s tim.

Imam sreće i blagoslovljena sam jer je moj sin također kuhar i radi od ove godine u mome timu u Meneghettiju. Poseban je osjećaj dijeliti ovaj put s njim, učiti zajedno. Najveća podrška i najveći kritičari smo jedno drugome i jako sam sretna da je tako.

 

Kakve su reakcije gostiju kada se suoče sa nesvakidašnjim ukusima, predstavljenih na unikatan način i propraćenim nekim specijalnim efektima?

 

Sve vezano za deserte koje radim je emocija. Čista emocija.

Deserti su moje bebe, rođene iz ogromne ljubavi, sanjam ih, u svemu što vidim i što me okružuje nalazim inspiraciju za njih.

Iza svakoga deserta stoji priča.

Priča inspirirana nekom emocijom koju pokušavam prenijeti gostu.

Inspiracija može biti bilo što - miris grožđa Izabele koje me vrati u djetinjstvo, u rani jesenji dan dok majka kuha sok od tog grožđa od kojeg miriše cijelo dvorište. Ili miris lavande na imanju Meneghetti koji vas prati po cijelom imanju, ili vatra u ognjištu gdje pečemo kestene. Sve to može biti inspiracija iz koje se rađa desert u koji pokušam ukomponirati upravo ono što me inspiriralo - i miris, i vatru, i dim - da bih na pravi način gostu mogla prenijeti priču koja stoji iza deserta.

Kada to uspijem, tek onda sam u potpunosti zadovoljna desertom - ispunio je svoju svrhu, bio je spona između mene i gosta.

Za koju poslasticu bi mogli reći da je Vas posebno inspiriše?

 

Iza jednog deserta tako stoji priča o prijateljstvu i poštovanju čovjeka i prirode, priča o tome kako male i naoko nebitne, sitne stvari koje činimo nesebično, ne misleći samo o sebi, iz čiste emocije - kako baš takve stvari mogu izroditi nešto lijepo.

Prije nekih dvadesetak godina vlasnik imanja Meneghetti, Miroslav Plišo kupio je ovo imanje na kojem je bila jedna ruševna stara istarska kuća i malo vinove loze i maslina. S puno strpljenja, truda, ljubavi i odricanja gradio je ovo imanje korak po korak, maslinu po maslinu, trs po trs.

Na jednom dijelu vinograda koji sada čini prepoznatljivu vizualnu konturu Meneghettija -  amfiteatar, stajala je jedna stara kruška u čijem je hladu sjedio i odmarao. On voli reći da je pogled koji se s tog mjesta pružao na vinograd u kasnu jesen nešto što čovjeku svojom ljepotom oduzme dah.

To je stablo bilo jako staro i on je odlučio uzgojiti mladicu, brinuo se o njoj, čuvao je od mraza, uspio ju presaditi i ta mladica danas daje plodove, slatke i sočne.

Ta priča o prijateljstvu čovjeka i prirode, o njegovoj brizi i ljubavi prema prirodi bila je inspiracija za desert “Kruške lijepe Helene”. Sastojci su kao u istoimenom francuskom klasiku među desertima - bademi, vino, kruške koje berem u jesen i od njih spremam compote s bijelim vinom poteklim iz vinograda u kojem je nekad bila stara kruška iz ove priče, a sve posluženo u tanjuru čiji oblik neodoljivo podsjeća na amfiteatar našeg vinograda.

I tako gost na tanjuru ne dobije samo desert, dobije priču iz povijesti imanja, dobije namirnicu uzgojenu s puno ljubavi, dobije plodove rođene iz ljubavi čovjeka prema prirodi koja ga nagradi za svako dobro koje uradi za nju, za svaki trud, za svaku kapljicu znoja, za svaku gestu čovječnosti. Dobro se dobrim vraća!

Fotografije:  Meneghetti Wine Hotel & Winery

Povezani članci