Kod mnogih zanata, odlazak u penziju ne predstavlja završetak kreativnog stvaralaštva. Čak šta više, kako kažu, tek tada se bez žurbe možemo prepustiti onome u čemu istinski uživamo. Ljiljana Bakula iz Velike Gorice - Hrvatska, sjajan je primjer kako za remek djela nikada nije kasno!  Ona svakodnevno svoje penzionerske dane kombinuje sa desetogodišnjim poslastičarskim iskustvom i kroz dodatne edukacije stvara nevjerovatna umjetnička djela. 

 

    Radili ste 30 godina u finansijskom sektoru, kako to da ste svoj radni vijek ipak završili u jednoj potpuno drugačijijoj oblasti?

    Rekla bih da je za to glavni “krivac” moja poznanica. Znajući da volim jako da crtam i izrađujem ukrase od raznih materijala, zamolila me je da joj napravim nekoliko figura za tortu. Upravo taj prvi susret sa šećernom masom, odredio je daljnji put moje karijere.

 

 

    S obzirom da niste imali nikakvog iskustva sa modelovanjem figura, koliko Vam je pomogla kreativna energija koju oduvijek nosite u sebi?

    Kreativnost je uvijek bila dio moje svakodnevnice, još kao mala bježala sam u neki svoj svijet mašte i stvaralaštva. Iako o izradi figurica nisam znala baš ništa, pored toga što su radovi zaista izgledali baš početnički, poznanica je bila jako zadovoljna!

Izrada je trajala baš dosta, zavisno o kojoj figurici se radilo, od jednog do čak nekoliko sati. Ni jednog momenta nisam poželjela odustati jer sam bila uvjerena da ja to mogu!

 

 

    Za desetak godina rada u poslastičarstvu, u čak tri eminentne poslastičarnice, imali ste priliku da posjetite samo jednu edukaciju. Koliko je odlazak u penziju donio vremena i mogućnosti da naučite sve što ste željeli da znate?

    Zbog prevelikog obima posla nisam uspijevala da odvojim vrijeme za edukacije. Pogotovo poslednjih godina kada sam osim figura radila i kompletno dekorisanje torti. Do svakog rešenja sam dolazila sama. Prvi put kad mi se ukazala prilika, kod Vasilija iz Naše male zavrzlame, bila sam presrećna što sam naučila nešto novo i jedva sam čekala da se prepustim drugačijim tehnikama.

 

 

    Online edukacije, koje su preovladale od početka pandemije, donijele su pregršt mogućnosti. Mogli bi reći da su u Vašem slučaju došle baš u pravo vrijeme?

    Tako je. Sada uživam u svom hobiju bez pritiska i žurbe, jedino mi je teško odlučiti što bi prije. Jer ponuda je ogromna! Cvijeće od vafera, gum paste, figurice ili nešto treće na što naletim u svom istraživanju…

 

 

    Imali ste prilike da učite od svjetskih majstora , da li bi nekoga posebno izdvojili?

    Pohađala sam radionice majstora za figure Denisa Zueva, fantastične Elene Gnut, pa Tatjane Efremove i još neke onako usput. Sa svima sam jako zadovoljna jer od svakog sam nešto novo naučila. Svaka edukacija mi je pomogla da napravim korak dalje ali bih posebno istakla radionicu kod Denisa Zueva koja mi je jako pomogla kod strukture figure. 

 

 

    Gledajući Vaše radove, ne možemo a da ne primjetimo da je sa vještinama oslobođena i ogromna umjetnička sloboda! U kom smjeru bi voljeli da iskoristite znanje koje ste stekli do sada?

    Za sada bi željela da nastavim sa učenjem. A kad se pandemija smiri možda bi krenula da držim časove iz svega što sam imala prilike da naučim do tada. U svakom slučaju nastavit ću da uživam u stvaranju šećernih kreacija…

 

 

Moyamagazin

Fotografije: Ljiljana Bakula

 

 

Povezani članci