Prvi put kad se sretnete sa Martinim figurama (M art studio), nemoguće je da ne zapazite koliko je “pojednostavljivanje” forme dovelo do brilijantnog rezultata - u kome figura odiše preciznošću i jasnim karakterom. Prateći dugo majstore ovog posla, sa sigurnošću možemo reći da je to jedan vrlo težak zadatak koji itekako govori o crti stvaraoca, koji teži da kroz autentične šećerne figure iskaže svoj doživljaj ove umjetnosti.

 

 

Povratakom u svoje rodno mesto uplovili ste u sigurnu kreativnu luku o kojoj svedoče veoma interesantni radovi, možete li nam reći nešto više o Vašem putu koji Vas je oblikovao u sjajnog majstora za izradu figura od šećerne mase?

Sticajem životnih okolnosti nakon 15 godina vratila sam se u svoje rodno mesto Novaci, nadomak Aleksandrovca Župskog, gde živim i radim evo već dve godine. Mesto odakle je moja želja za kreativnim radom i nekim prvim interesovanjima za umetnost i počela. Pre svega interesovanjem za crtanje i slikanje a uz to, naravno bilo je izleta kreativnosti i za neki oblik vajanja, ako to tako mogu nazvati.

 

 

 

Nakon završetka osnovne škole u Aleksandrovcu, uz veliku podršku porodice i sluha za moje težnje i afinitete upisujem Umetničku školu u Kraljevu i tu počinje oblikovanje mog obrazovanja, želja i potreba vezano za umetnost. Tu sam stvorila jake temelje kako bih kasnije upisala Fakutet likovnih umetnosti u Beogradu, odsek slikarstvo. Gde završavam osnovne, master i upisujem doktorske umetičke studije.

Opstanak sam po sebi, a posebno ko ima ideju da od umetnosti živi je jako trnovit i težak. Divim se svakom svom kolegi koji u tome traje a da je ostao dosledan sebi i da nije bio primoran na razne kompromise.

 

 

 

Kada ste počeli sa izradom figura?

Sam početak bavljenja ovim poslom bio je jedan vid kompromisa i dogovora same sa sobom. Raditi nešto kreativno, a opet komercijalno. Raditi nešto a da to ima svoj neki kontinuitet i da donosi neku sigurnost egzistencijalne prirode. S početka nisam imala neke zamisli i ideje o svemu tome i šta bi to moglo biti.

Moj prvi susret sa ovim poslom je bio u poslastičarnici Buongiorno. Gde sam i napravila svoj prvu figuru. Sećam se jednog belog mede sa roze mašnom koji mi je bio presladak. Sada kada se osvrnem bude mi smešno, sladak je bio samo materijal od kog je napravljen...To je bila moja polazna stanica i veoma sam zahvalna na ukazanoj prilici i poverenju. Nakon rada u toj poslastičarnici sam se ohrabrila da krenem samostalno. 

 

 

 

Ta avantura traje nepunih sedam godina. Radim sa određenim brojem saradnika godinama unazad. Uzajamno poverenje mi često omogućava izlet u neke avanture poput toga da sugerišem kako bi određena tema mogla biti realizovana adekvatno i da se odgovori na istu a da opet bude na neki način autentična. Na tome sam im veoma zahvalna jer to je čar ovog posla većine nas. Tu se najlepše ispoljava taj kreativni momenat i izraz i smatram da je ta mogućnost dragocena, jer mnogo puta napravljenih istih figura dovode do prezasićenja.

 

 

 

Negujete jedan veoma svedeni stil, koji sa vrlo malo detalja ostavlja sjajan utisak kod posmatrača - koliku težinu sa sobom nosi takva stilizacija figura?

Dosta inspiracije crpim iz raznih ilustracija. To je grana umetnosti koja je dosta inspirativna i primenjljiva u ovom poslu. A neretko skiciram i sama neko idejno rešenje...

Što se tiče same izrade figura, moj senzibilitet kako u slikarstvu tako i u ovom poslu, kroz vreme nekako se izražava kroz čiste forme, jasnog kolorita sa preciznim akcentima na karakter i izraz. Po mom nekom vidjenju, manje je više, iako volim da vidim figure koje su prilično žive likovno i odišu posebnim izrazom.

 

 

Sam stil izrade figura je nešto što se nadograđuje kroz sam rad. Kako vreme odmiče što je više rada, više je i veštine. Kao u svakom poslu.

Da li nosi određenu težinu? Pa sigurno da nosi, ali to nekako ide prirodno shodno senzibilitetu svakog od nas, pa samim tim je i neki prirodan tok. Neke stvari iskustvom se postižu lakše i brže dok je nekada bio čitav proces doći do rešenja. Sve je stvar vežbe.

 

Koju bi figuru voleli da napravite a do sada niste imali prilike i koji umetnik Vam predstavlja najveću inspiraciju?

Ono što bih volela u nekoj budućnosti da radim, a opet koliko je to ostvarivo i prilagodljivo tržištu, jeste izrada autentičnih figura za koje bi polazna tačka bila samo TEMA. Kao inspiraciju, oslanjala bih se kako na lične skice tako i na razne ilustracije. Kao sto sam već pomenula, ima toga i sada ali ne u tolikoj meri.

Takodje inspiracija su mi mnoge kolege kako kod nas tako i u svetu, ova slatka umetnost iznedrila je dosta kreativnih ljudi. Ako bih morala nekog izdvojiti neka to bude Carlos Lischetti.

 

 

Da li koristite kupovnu ili pravljenu masu i da li bi imali neko savet za one koji su tek na samom početku? 

Što se tiče materijala za izradu, bilo je tu dosta eksperimetisanja, verujem kao i kod svih. Sada koristim Mimmy sugar paste. To je masa za oblaganje torti ali uz grijanje u mikrotalasnoj pećnici i mešanjem sa gustinom dolazim do fine mase koja omogućava modelovanje glatkih površina i brzog sušenja za kratko vreme, od samog formiranja do završetka kompletne figure u kontinuitetu.

 

Savet za ljude koji su na početku bi bio taj da do sticanja određenih veština, potrebno je dosta vremena, truda i istraživanja. To je nešto što svaki posao nosi sa sobom. Potrebno je ostati dosledan i ne izgoreti u želji za brzim rezultatom. Svakim danom se dođe do nekog novog rešenja i znanja. 

Za mene a verujem i za većinu mojih kolega koliko god da nekada bude teško i koliko god da je bilo i biće neprospavanih noći i dočekanih zora na kraju je ipak zadovoljstvo raditi ovaj posao. 

 

 

Kako vidite sebe i svoj rad za par godina?

Kako vidim sebe i svoj rad za par godina ne bih mogla da kažem, nemam jasnu viziju jer život je sam po sebi nepredvidiv ali svakako ono u šta verujem da je umetnost i kreativni rad impuls mog bića.

 

 

 

Moya magazin

Fotografije: Nikolić Marta

 

 

 

 

 

 

 

 

Povezani članci