Pročitajte priču naše drage Sandre Drašković, u čijim slatkim remek djelima svakodnevno uživaju stanovnici Lime, glavnog grada Perua.

 

 

        Mi iz bivše Jugoslavije, koji smo rođeni 70-tih, uglavnom smo proveli većinu života sa spremnim koferima. Tako da ne čudi što je naš svakodnevni moto postao: “Idemo dalje”

        Iako sam rođena u Sarajevu, srednju školu sam završila u Hercegovini, studirala jezike u Nikšiću a zaposlila se u Beogradu, nakon toga me put odveo u daleku Indiju, pa onda u Italiju i konačno sam se skrasila u Peruu. Iako sam studirala jezike, profesionalno sam obavljala potpuno različite zadatke: sekretarica, menadžer prodaje, vozač kamiona...

        Moram vam priznati da sam u svemu bila jako uspješna, tu potrebu za perfekcijom valjda nosimo u genima. Ono čega bih se prihvatila moralo se uraditi perfektno, ako bi zadovoljstvo izostalo brzo bi ga zamijenila monotonija koja me tjerala da potražim nešto drugo.

 

        Iako sam oduvjek bila sjajna u rukotvorinama , kod nas se to uvjek smatralo hobijem, tako da i nisam razmišljala u tom smjeru kao da bi mi to mogla biti ozbiljna profesija.

 

        Vrijeme je prolazilo i tek kad sam postala majka, kao mnoge od nas koje se danas bavimo ovim poslom, rođendanska torta mom djetetu je bio glavni povod da zaplivam ovim slatkim vodama. Bila je to moja prva torta, vrlo brzo sam napravila drugu za rođaku , pa za prijateljicu, komšiju i tako je sve krenulo...

         U Peruu, zemlji Inka, tačnije u Limi koji je višemilionski grad (preko 10 miliona stanovnika) život jako brzo teče. Svaki minut je dragocjen. Roditelji zbog posla skoro i ne viđaju svoju djecu. Radno vrijeme je od 10.00 do 17.00 h, a samo u prevozu kuća-posao zbog ogromne gužve u saobraćaju  izgube  vjerovatno 2-3 sata dnevno, tako da im od dana na kraju ne ostane ništa. Mlade žene tako odrastu a da ne nauče da kuvaju, spremaju kolače i na kraju ko za to ima vremena i želje poslije ovako napornog dana... Unatoč svemu, Peruanska kuhinja se smatra jednom od najboljih na svijetu. Peruanci vole da jedu dobro i raznovrsno ali nemaju vremena da to sami spremaju, pa upravo iz tog razloga ako to mogu da priušte, imati kućnu pomoćnicu je vrlo česta pojava.  Ostali uglavnom poručuju hranu, koja ne zaostaje po kvalitetu i može se naći po vrlo povoljnim cijenama.

        Poslednjih godina na svjetskom nivou, pa tako i kod nas u Peruu, je zavladala moda keteringa gdje je dovoljno da unajmiš osobu koja će ti organizovati bilo kakav prijem, rođendan, slavlje, vjenčanje , a ti na to ne moraš potrošiti ni minut svog vremena, kojeg svakako nemaš, ali moras potrošiti taj teško zarađeni novac da bi platio tu uslugu. Ali moda je moda.

 

 

 

         Saradnja sa mojom prijateljicom, koja je organizator u Sweet Table Events, podstiče me da dam svoj maksimum tortama koje će upotpuniti njene bezprijekorne dekoracije proslava.

U toku naše saradnje moje ime je malo-pomalo počelo da se ističe i danas, moram vam priznati, nedostaje još  koji par rukica da se odradi sve sto mušterije požele. Al šta da se radi  “idemo dalje “ . Današnja torta treba da bude živopisna, sa divnim figurama, oslikana, sa raznoraznim efektima, sve samo da nije uobičajena. O ukusima ne treba raspravljati pa tako i ja slijedim upute svake mušterije ponaosob. Uvijek se trudim ostaviti neki svoj pečat u svemu što radim iako su najčešći zahtjevi da ukrasim tortu po uzoru na onu koju pronađu na internetu.  U poslednje vrijeme je sve veća  potražnja i za dekorisanim keksićima, bez kojih se ne može zamisliti slatki sto. Jedna od mojih želja je da se ostvarim i kao instruktor i na tome radim, eh samo da dan malo duže traje... 

         Uživam u ovome što radim, jer svaki projekat je drugačiji, granice se pomjeraju i ništa više nije nemoguće u ovom poslu. Svaki dan se pojavljuju neke nove tehnike, nova otkrića. Mnogi će pomisliti  “Ah ja takvu tortu ili keksić nikad ne bih znala tako uraditi” ali to je velika zabluda. Treba vjerovati u sebe i uz malu količinu hrabrosti upustiti se u koštac sa izazovima i nikako odustati kada nije sve onako kako smo zamislili. Sjetite se onda onog  “idemo dalje “ možda i vama pomogne...

 

 

Povezani članci